Mnoge istaknute ličnosti živjele su, stvarale i djelovale na području Zagrebačke županije, te su time ostavile neizbrisiv trag u njenom političkom, kulturnom, umjetničkom i društvenom razvoju. Izdvajamo samo neke:
Đuro Deželić (Ivanić Grad, 1838. – Zagreb, 1907.)
Hrvatski književnik. Nakon studija prava stupio je u službu grada Zagreba gdje je od 1871. do smrti bio gradski vijećnik i zamjenik gradonačelnika. Njegovim nastojanjem podignuti su mnogi dijelovi grada, uređeni trgovi i sagrađen vodovod. Godine 1868. osnovao je vatrogasnu službu u Hrvatskoj. U političkom životu do 1873. godine izjašnjavao se kao unionist, a poslije se priklonio pravašima. Uređivao je „Narodne novine“ i „Danicu“, bio je i prvi urednik „Domobrana“ 1866. i „Vienca“ 1869. godine. Pisao je i povijesne i filozofske rasprave, političke članke, poeziju, pripovijesti, romane, putopise i životopise poznatih sunarodnjaka. Čitatelje je naročito privukao popularno pisanim člancima iz hrvatske povijesti.
Dragutin Domjanić (Zelina, 1875. – Zagreb, 1933.)
Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza. Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926). U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih". Pjeva je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana. Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama. Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesme Fala i Popevke sem slagal, uglazbio je Vlaho Paljetak. U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Autor je i malo znane marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce '20-ih godina.
Juraj Habdelić (Staro Čiče, 1609. – Zagreb, 1678.)
Hrvatski književnik i isusovac. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, filozofiju u Grazu,a teologiju u Trnavi. Službovao je kao nastavnik u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu gdje je postao rektorom Isusovačkoga kolegija i upraviteljem sjemeništa. U vrijeme njegova rektoravanja gimnaziju je polazio književnik i povjesničar Pavao Ritter Vitezović koji će na svojevrstan način nastaviti Habdelićev jezikoslovni rad, ali na drukčijim zasadama od onih što ih je propisivala isusovačka gimnazija.
Iako bi se Habdelićeva prozna djela teško svrstala u ono što danas ulazi u pojam književnosti, u njima ipak ima snage i svježine, osobito u bogatstvu i jedrosti jezika. To su djela moralno-didaktičke problematike, a prvo među njima "Zrcalo Marijansko" tiskano je u Grazu 1662. godine.
Josip Jelačić (Petrovaradin, 1801. – Zagreb, 1859.)
Rođen je u Petrovaradinu u Srijemu, gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane.
Kralj Ferdinand I. Habsburgovac imenuje ga 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom te unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske. U Beču 1848. polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, a 5. lipnja 1848. godine biva svečano ustoličen u Zagrebu.
Ban Jelačić proglašava 25. travnja 1848. godine ukidanje kmetstva, 28. travnja 1848. godine izdaje se hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća - hrvatske vlade, korištenje hrvatskog kao službenog jezika.
Prije polaska na vojnu službu, u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela "Eine Stunde der Erinnerung".
Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču zalaže se za njega "jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio madžarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara". Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.
Pedesetogodišnji Ban Josip Jelačić ženi se 1850. godine sa šesnaestgodišnjom groficom Sofijom Stockau u Napajedlu u Moravskoj i 16. srpnja 1851. godine kupuje vlastelinstvo Novi dvori. Ban Josip Jelačić umire u Zagrebu, 19./20. svibnja 1859. godine u ponoć, poslije duge i teške bolesti, a i sahranjuje se 26. svibnja 1859. godine u Novim Dvorima.
Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 1873. – Zagreb, 1957.)
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno vrijeme uređivala je Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer koji ju nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica. Piše komedije, lakrdije, jednočinke i satire i time daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.
Franjo Kuharić (Pribić, Općina Krašić, 1919. – Zagreb, 2002.)
Hrvatski kardinal i počasni akademik HAZU-a. Rođen je kao najmlađe, trinaesto, dijete u siromašnoj ratarskoj obitelji u prigorskom selu Gornji Pribić. Zaređen je za svećenika 1945. Pri njegovu zaređenju u zagrebačkoj katedrali nadbiskup Alojzije Stepinac mladim je svećenicima izrekao poznatu rečenicu: „Šaljem vas u krvavu kupelj.“ Službovao je nakratko kao kapelnik u župi Radoboj, te kao upravitelj župa u Rakovu Potoku i u Svetom Martinu pod Okićem. Pokušali su atentat na njega u Rakovom Potoku 1947. i u Jakovlju 1948. Tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper u jesen 1957. postavio ga je za župnika u Samoboru. 1964 posvećen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali, te određen za pomoćnog biskupa nadbiskupu dr. Franji Šeperu. Kad je Šeper, imenovan za prefekta Svete kongregacije za nauk vjere, 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, 1970. zagrebačkim nadbiskupom, a u rujnu iste godine predsjednikom Biskupske konferencije SFRJ. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je kardinalom 1983. Otišao je u mirovinu 1997., a naslijedio ga je kardinal Josip Bozanić. Preminuo je 11. ožujka 2002.
Vladko Maček (Jastrebasko, 1879. – Washington, 1964.)
Godine 1903. stekao doktorat prava u Zagrebu. Do 1905. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je odvjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Član je Hrvatske pučke seljačke stranke od osnutka, a od 1906. glavnoga stranačkog odbora. Kao časnik sudjelovao u I. svjetskom ratu, a nakon rata preselio se u Zagreb, gdje je bio blizak suradnik Stjepana Radića. Nakon promjene političkog usmjerenja HRSS-a i preimenovanja u Hrvatsku seljačku stranku te ulaska u zajedničku vladu, s radikalima, u srpnju 1925. pušten je iz zatvora. Nakon smrti Stjepana Radića postavljen je za predsjednika HSS-a i ujedno supredsjednika, sa Svetozarom Pribićevićem, Seljačko-demokratske koalicije.
Jedno od njegovih temeljnih političkih stajališta bilo je da se postojeća višenacionalna država, izložena srbijanskoj prevlasti, mora preustrojiti, ako želi opstati. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s premijerom Dragišom Cvetkovićem te s njime 1939. sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska. Pritom su predstavnici HSS-a ušli u vladu, a sam Maček bio je potpredsjednik. Kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u listopadu 1941. u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. bio je u kućnome pritvoru na imanju u Kupincu. U lipnju 1945. otišao je u emigraciju, isprva u Francusku, a 1947. u SAD. Zastupao je ideju da bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939., a od 1956. isticao je misao da bi jugoslavensku zajednicu valjalo preustrojiti na konfederalnom načelu. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu 15. svibnja 1996. i položeni su na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Josip Pankretić (Gaj, Vrbovec, 1933. – Gaj, Vrbovec, 1998.)
Rođen u poljoprivrednoj obitelji u Gaju, završio je četiri razreda pučke škole, te se bavio uzgojem goveda i svinja, poznat kao "najjači proizvođač mesa u Hrvatskoj“. Tradicionalni duh HSS-a je u maloga Jože njegovan u obitelji zbog oca Andrije, kao predsjednika HSS-a za Vrbovec i ujaka Andrije Papa, koji je pobijedio kao HSS-ov zastupnik za križevački i zelinski kotar 1935. i 1938.
Josip Pankretić odgojen u duhu HSS-ove obitelji za vrijeme socijalističke Jugoslavije biva izabran kao narodni zastupnik u tadašnji Sabor šezdesetih. Ali pravu političku afirmaciju doživljava tek početkom devedesetih, kad kao saborski zastupnik HSS-a u nepuna tri mandata postaje poznat široj javnosti kao "narodni tribun", čija se riječ sve više uvažava u borbi za običnog "selaka i radnika".
Postaje jedan od vodećih ljudi HSS-a devedesetih, te svojim govorima podiže popularnost stranke, koji su nakon njegove smrti 1998. sabrani u djelu "Glejte jenu stvar".
Alojzije Stepinac (Brezarić kraj Krašića, 1898. – Krašić, 1960.)
Zagrebački nadbiskup i kardinal koji je proglašen blaženim 1998. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je ujesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj. Nakon smrti Bauera 7. prosinca 1937. postaje zagrebački nadbiskup. Vatikan je 1952. objavio popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga dijagnosticirao je Stepincu policitemiju, rijetku bolest krvi. Bolest se nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja) i umro.
Dragutin Stražimir (Veliki Bukovac, 1821. – Prag, 1891.)
Svećenik, prosvjetitelj, vrstan vinogradar i praktičar, te predvoditelj naprednog gospodarstva. Od 1851. pa sve do smrti bio je župnik u Donjoj Zelini. Isticao se kao pučki pisac, a svoje napore usmjerio je na gospodarsko prosvjećivanje puka. Na njegov poticaj 1853. počeo je izlaziti Gospodarski list. Nakon uništenja od filoksere predvodio je obnovu vinograda sadnjom kraljevine ili „brine“. 1870. izdao je u Hrvatskoj prvu stručnu knjigu o vinogradarstvu poda nazivom „Vinogradar“, a 1860. organizirao je u Svetom Ivanu Zelini prvu izložbu gdje je bilo izloženo i grožđe i vino od sorte kraljevine. Umro je prigodom svog boravka u Češkoj te je pokopan u Pragu.
Ksaver Šandor Gjalski (Gredice, 1854. - Gredice, 1935.)
Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Rođen je u plemenitaškoj obitelji Hrvatskog zagorja, što će znatno utjecati na izbor njegovih književnih tema. U svojim pripovijestima "Pod starim krovovima", "Za materinsku riječ" i "Na rođenoj grudi", on je ne samo kroničar, već i osjetljivi lirik, te istančan i zreo umjetnik. Gjalski se okušao i u mnogim drugim temama i motivima, obuhvativši gotovo čitavu društvenu problematiku svojega doba. Ostaje zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskoga društva u kojemu je živio.
U politički život uključuje se 1906. godine kada biva izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. U vremenu od 1917. do 1919. godine na dužnosti je velikog župana Zagrebačke županije. Preminuo je 9. veljače 1935. godine u rodnim Gredicama. Njemu u čast održava se manifestacija "Dani Ksavera Šandora Gjalskog", na kojem se dodjeljuje i istoimena nagrada, nagrada "Ksaver Šandor Gjalski".
Pavao Štoos (Dubravica, 1806. – Pokupsko, 1862.)
Hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj. U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine župnik u Pokupskom.
Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima, autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831, suradnik Gajeve Danice, patriot zabrinut zbog tuđinskog tlačenja i odnarođivanja domaćih ljudi (vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati). Štoos je pesimistički gledao na naše prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati). Osim književnosti bavio se i glazbom i tiskao 1858. Kitice srkvenih pjesama s npjevima. Autor je i pjesme Poziv u kolo ilirsko. Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro prije nego je primio svoju dužnost.
Milka Trnina (Vezišće, Općina Križ, 1863. – Zagreb, 1941.)
Najveća hrvatska operna umjetnica i jedna od najvećih opernih pjevačica u cijeloj povijesti opere. Premda je u prvom redu bila wagnerijanska pjevačica, veličanstveno je interpretirala i Beethovenovu Leonoru u Fideliju ili Fiordiligi u Mozartovima operi Cosi fan tutte, a Puccini je rekao da se nijedna Tosca ne može usporediti s Trninom.
Nastupala je u Njemačkoj, Rusiji, Engleskoj, SAD-u i mnogim drugim europskim zemljama. Pjevanje je učila u Zagrebu i Beču. Prva je pjevala Toscu u londonskom Covent Gardenu i newyorškom Metropolitenu. Zbog bolesti povukla se sa scene 1906., a kao iznimno kritična dala je uništiti sve svoje snimke.
Petar Zrinski (Vrbovec, 1621. – Bečko Novo Mjesto, 1671.)
Hrvatski ban i vojskovođa rodio se u Vrbovcu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski je 1665. imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora. Petar je također, poput starijeg brata, bio veliki ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka".
Petar Zrinski bio je i pjesnik, a godine 1660. preveo je s mađarskog jezika i u Mlecima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora".
Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Varšavski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.
Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. daje ih odmah uhititi i zatočiti u Bečko Novo Mjesto. U Bečkome Novom Mjestu 30. travnja 1671. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Tijelo Petra Zrinskoga zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana bilo je najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali.
Zagrebačka županija ima i svoje počasne građane:
Dragutin Tadijanović od 17. srpnja 2006.
Stjepan Mesić od 17. srpnja 2008.
Milka Trnina od 17. srpnja 2011.
